Budi u toku sa najnovijim obaveštenjima na sajtu

Poštovani,
Odvojite par minuta i pomozite nam da unapredimo sadržaj na našem sajtu.
Želite li da učestvujete u anketi i pomognete u unapređenju?

Kako je Diana iz Srbije stigla skroz do Portugala

Kako je Diana iz Srbije stigla skroz do Portugala
Postavljeno 22.08.2017. u 12:26

Nedavno smo podržali jednu lepu inicijativu. Naime, Perica Vojnić Tunić iz Novog Žednika nam se obratio sa idejom da mu pomognemo da sa svojim Citroenom ode na svetski susret ljubitelja Spačeka u Portugalu. Vratio se pun utisaka, te smo odlučili da sa vama podelimo ceo njegov mali putopis i fotografije kojima je zabeležio atmosferu svog proputovanja. 

I ova moja priča vuče korene još iz detinjstva. Međutim za to sad nema vremena, zato idemo sa pričom o susretu u Portugalu. Još 2016. u decembru sam počeo ozbiljnije da razmišljam o učestvovanju na ovom susretu, kada sam na Citroen Forumu Srbije video najavu događaja i nekoliko prijavljenih članova.

Susret se održao od 26. do 31. jula 2017. Na susret je krenulo četiri vozila, jedno vozilo iz Valjeva (žuti spaček furgon), dva vozila iz Beograda (Dyana furgon tj. Aka Dyana i Spaček Charleston) i moja Dyana 6 (za mene zbog jedne davne ljubavi nazvana Biljana).

Na susret je po prvobitnom planu trebalo da se krene 19.07. u 23h, medjutim ekipa iz Vranja je sklapala svog Spačeka još tu noć. Mogli smo da krenemo tek pošto su nam oni javili kad bi mogli biti na zbornom mestu, na auto-putu za Hrvatsku. Okupili smo se 20.07. u 9h i tada naše druženje počinje!

Vozili smo kroz Hrvatsku do Rijeke, pa zatim preko dela Slovenije do Trsta u Italiji. Na graničnim prelazima su nas ispratili sa simpatijama i nevericom gde smo se to čak uputili. Negde na pola puta do Venecije stajemo na velikom parkingu za kamione da bi prespavali pošto je bilo već oko 22h. Umorni od neprospavane noći, čekajući Valjevsku ekipu, kao i od celodnevne vožnje brzo smo zaspali u svojim automobilima, ali nismo obratili pažnju na jednu "sitnicu" - drumske razbojnike! Srećom, vođa puta, Bane, je spavao samo na jedno oko i ubrzo primetio nekoliko likova da se muvaju jako blizu naših automobila. Izašao je iz auta sa dugačkom štanglom te su se oni vrlo brzo razišli! Odmah ujutro nam je Bane ispričao šta je on radio dok smo mi spokojno spavali...

Posle "check engine-a" (provere ulja i ostalih stvari ispod haube) krećemo dalje ka Veneciji, Veroni, Đenovi i krajnjoj destinaciji za drugi dan, Nici. U Nici smo se u večernjim satima okupali u moru. Zatim smo se vratili na auto-put i našli parking za prespavati, ali ovoga puta sa organizovanom stražom! Ni ova noć nije prošla bez sumnjivih likova... Tu smo već shvatili da drumskih razbojnika ima puno!

Nakon obaveznog "check engine-a" krećemo za Monpelje, Tuluz i Pau. Posle Paua spavamo pod stražom, naravno! Noć je bila mirnija jer je Totalova benzinska stanica na kojoj smo prespavali bila pokrivena video nadzorom. Tu smo zatekli i jedan bračni par sa Aka Dyanom iz Italije, koji su krenuli gde i mi. Sledećeg jutra krećemo dalje ka Bilbu, Burgosu i Salamanki. Pošto smo ušli u Portugal prenoćili smo.

Za sutra je ostala još jedna kraća deonica puta do konačnog odredišta Ericeire, preko Guarda, Kastelo Branka, Santarema, Almada i Lisabona. Stižemo napokon do Ericeire oko 16h, ulazimo u grad i pravac na okean! Tu je nastupilo slavlje i slikanje! Nismo mogli da verujemo da smo stvarno na obali tog ogromnog Atlantika!

Nismo imali većih problema sa automobilima, samo sitna podešavanja karburatora. Međutim, tokom celog putovanja Spaček Charleston je teško održavao tempo za kolonom zbog oslabljenog motora.  Zato smo morali voziti sporije, ali se ipak prelazilo dosta kilometara.

Bane i Slobodan odlaze da nađu kamp susreta. Vraćaju se ubrzo i krećemo u kamp, gde nam gospođe koje teško govore engleski saopštavaju da ipak nećemo moći danas ući u zvanični kamp. Stigli smo dan ranije u nadi da će nas pustiti kako bismo zauzeli lepa mesta u kampu i izbegli veliku gužvu!

Sutradan već u 6h stajemo u kolonu za ulaz u zvaničan kamp, ali... Već posle otvaranja kampa u 7:30h ljutita gospođa velikoj većini posada saopštava da prvi dan mogu da uđu samo posade koje su kupile karte preko sajta do 25.05. Razočarani ovakvom odlukom organizatora vraćamo se u pomoćni kamp, koji je do kraja dana bio pun automobila posada koje nisu bile kupile karte.

Te idemo ispočetka sledećeg jutra i stajemo na istu poziciju kao prethodnog jutra. U kamp ulazimo u 7:50h, kupujemo karte po ceni od 100 evra i za kratko vreme zaključujemo da je kamp već poprilično popunjen, ali nalazimo mesta blizu tuševa i toaleta. Tu se odmah razapinju šatori, međutim ja sam i dalje spavao u sigurnosti moje "Biljane".

Ubrzo shvatamo da su nalepnice sa rednim brojevima jako lošeg kvaliteta i da se odlepljuju. Imali smo redne brojeve od 1572 do 1575, a da su nas pustili prvi dan imali bi brojeve ne veće od 500. Sutradan su Žarko i Rada, kad su hteli da se vrate u kamp, osetili na svojoj koži koja je posledica loših nalepnica... Čekali su 1,5h da bi ušli nazad u kamp jer su na ulazu skidali učesnicima stare, na pola odlepljene nalepnice i stavljali nove, ovoga puta nešto kvalitetnije i koje se lepe na šoferku sa unutrašnje strane.

Na ulazu su videli i kako obezbeđenje šamara jednu gospođu, kako trgaju i ručno zanose sa kapije jednom dedi auto, pošto nije hteo da se skloni dok mu ne nađu njegovu prijavu i novu nalepnicu. Sve u svemu, jedna jako ružna slika loše organizacije, koja se nastavila i izostavljanjem naše zastave sa jarbola sa zastavama država svih učesnika. 

U kampu smo naravno videli jako mnogo lepih primeraka starih Citroena, kao i raznih dorada, koje nisu bile lepe za moje oči. U okviru kampa bila je i bina, na kojoj je išao celodnevni program, razna takmičenja u sastavljanju i rastavljanju motora i celih automobila.

Bio je i poligon za spretnu vožnju, berza novih i polovnih delova i mnogi drugi programi i aktivnosti. Uveče su na glavnoj bini nastupale razne muzičke grupe i DJ-evi do kasno u noć. U kampu smo se družili sa prijateljima iz Hrvatske, koji su imali svoj veliki štand na kojem su promovisali svoje domaćinstvo svetskog susreta ljubitelja spačeka 2019. u mestu Samobor nadomak Zagreba. Ove godine je odlučeno glasanjem svih zemalja da li će svetski susret 2021. biti održan u Italiji, Francuskoj ili Švajcarskoj. Bane i ja smo uz lobiranje većine predstavnika ostalih zemalja glasali da to bude Švajcarska, što je i nakon izvlačenja glasova sledeće večeri na glavnoj bini i potvrđeno! Švajcarska pobeđuje sa preko 95% glasova!

Za ta četiri dana provedena u Ericeiri i na samom susretu upoznali smo jako mnogo Citroen prijatelja iz mnogo zemalja! Bila je to jedna opuštena i prijateljska atmosfera koja je vladala celim kampom i gradom! Bilo je milina videti toliko Spačeka, Dyana, Amija i ostalih starih a i novijih Citroena na tako malom mestu. Grad je bio ispunjen zvukom tih malih motora a ulice prošarane raznim bojama razlicitih Spačeka. Ovde smo imali priliku za kupovinu raznih delova, što novih što polovnih po primamljivim cenama, što smo i dobro iskoristili. Ako niste znali, Portugal je zemlja u kojoj se Spaček proizvodio do poslednjeg dana, daleke 1990 godine!

Došao je i dan za povratak kući uz puno lepih doživljaja, one loše ćemo brzo zaboraviti. Prekontrolisali smo automobile pred put i krenuli oko 14h put Lisabona, Montija, Vendas Novasa, Estremoza, Badajoza, Meride, vozeći ka Madridu. Tu negde "ispod" Madrida silazimo na moto put zbog kraćeg puta za nekih 90km. Mrak je već pao, treba naći benzinsku stanicu za spavanje, ali...

Na ovom putu benzinske stanice nisu radile i bile su ograđene visokim i jakim ogradama, što je odmah govorili nasem članu posade iz Valjeva, Slobodanu, inače kriminologu i istražitelju po struci, da je kriminal veoma razvijen! Zato smo odlučili da uđemo u prvo naselje i nađemo neko manje upadljivo i skrovito mesto za prespavati.

Nalazimo parking u blizini nekog motela, stajemo i organizujemo stražu pod obavezno! Noć je bila relativno mirna, uz posetu parkingu neka dva automobila i jedne policijske patrole. Policajci su osmehom potvrdili da nije problem što smo baš na tom mestu stali, po rečima stražara u čijoj su "smeni" policajci naišli.

Posle intervencije majstor Baneta na motoru Spačeka koji je teže držao korak sa ostatkom ekipe, prvi dan puta nazad se pokazalo da sada možemo da držimo veoma jak tempo vožnje! Ovo nas je sve obradovalo jer nije prijatno ići 80km na sat po auto putu, uz dosta kamiona. Sada smo bili dovoljno brzi da nas kamioni ne stižu i pretiču. Što je za slabašne motore naših automobila ne tako težak zadatak do neke velike uzbrdice.

Ujutro krećemo put Valensije pa dalje preme Barseloni. Stižemo u blizinu Barselone, mene navigacija vodi kroz grad do plaže sa druge strane Barselone, gde je bio plan da se okupamo i prespavamo. Za nekoliko sati ispostavilo se da je to bila velika greška... To je bila nedelja uveče, mnogi ljudi su se vraćali sa vikenda nazad u grad. Gužva poprilična, auto put se račva na ‘’sto’’ strana, malo da karikiram. Bez navigacije tamo se niko od slučajnih turista ne bi mogao snaći. Broj traka ulaska u grad je jednostavno bilo nemoguće prebrojati.

Navigacija nas vodi kroz grad, otvaraju se pred nama nadvožnjaci, podvožnjaci i kojekakva ukrštanja traka. Palme oko kolovoznih traka razbijaju monotoniju asfalta i govore nam da smo blizu mora. Stajemo na benzinsku stanicu, tankiramo gorivo i razmenjujemo impresije grada od 9 miliona stanovnika. E, na toj benzinskoj stanici zaboravljam da vratim čep rezervoara, što je posle nekoliko kilometara primetio Žarko. Stižemo na periferiju Barselone, do plaže koja nam je bila cilj, međutim prolazak kroz grad nas je koštao 3h!!! Zato smo samo našli mesto za spavanje i sačekali jutro da se okupamo u moru nadomak Barselone.

Posle osveženja u vidu prijatne morske vode, krećemo za Monpelje pa opet do Nice na kupanje i spavanjac. Pre Monpeljea napušta nas ekipa iz Valjeva i odlazi put Pariza u posetu rodbini. U Nici gubimo 2h zbog nemogućnosti pronalaska parking mesta za tri auta na istom ili bliskom mestu. Naravno sledi probanje morske vode, koja je bila prijatno topla u poređenju sa hladnoćom ledenog Atlanskog okeana!

Posle spavanja dajemo sebi ozbiljan cilj da kako znamo i umemo stignemo do Slovenije i izbegnemo spavanje u Italiji i samim tim i Rumunske drumske razbojnike. Nakon polaska iz Nice, ubrzo nam se sa auto-puta otvara očaravajuci pogled na Monako, te smo se zaustavili ne jednoj benzinskog stanici da napravimo predivne fotografije i nahranimo oči prelepim prizorima odozgo na grad. Nije Novak tek tako stanovnik Monaka...

Nakon toga - pravac Đenova pa Venecija, i vec duboko u noći i Trst. Stižemo već posle ponoći u Sloveniju i prvo naselje sa živopisnim imenom - Krvava Reka. Pronalazimo veliki parking u blizini benzinske stanice i tamo spavamo ali samo do nekih 6h. Došao je neki čangrizavi "matorac" sa kombijem, da nam kaže koju ružnu i da će zvati policiju ako odmah ne napustimo taj parking. Sa totalnom zbunjenošću, Bane, koji je pričao sa dotičnim, nas budi i kaže moramo da krenemo.

Pakujemo se i pravac Rijeka. Nisam mogao da ne primetim lepotu slovenačkih krajolika, i vijugavog puta koji nas je vodio ka Rijeci. Kada je došlo vreme pauze za ručak stajemo na benzinsku stanicu u blizini Zagreba, kad tamo samo smeće. Smeće leti na sve strane, užas koji nisam doživeo nigde na celom proputovanju! Utisak je još dodatno pogoršala i grupa Roma, koji su za sekund okupirali naše automobile tražeći pare...

Rekao sam ostalimo da je bolje da idemo odmah do prve sledeće benzisnke stanice. Dok se vozimo prebiram po glavi šta sam video i pitam se zašto niko ne vodi računa o onom što smo videli na toj benzinskoj stanici i da li je Hrvatska stvarno u Evropskoj Uniji!? Međutim, za nijansu blaža slika nas zatiče i na sledećoj benzinskoj stanici... Nisam više hteo da uskraćujem obrok ostatku ekipe te smo jeli, komentarišući to što vidimo oko sebe. A videli smo i makroa te grupe Roma kojem su uredno donosili to što su prosili...

Daljim putovanjem kroz Hrvatsku primećujem da ni asfalt auto-puta nije tako ravan kao u Evropi ali može da se prijatno vozi. Ulaskom u našu zemlju, neravnine na auto-putu više nisu dozvoljavale spokojnu vožnju, sad je trebalo paziti da ne potrefim neku rupu i oštetim gumu ili ceo auto! Draga mi je naša zemlja, ali očigledno je da neko nažalost ne radi svoj posao kako treba... Naši carinici su nas ispratili sa simpatijama i čestitkama na povratku kući, i učinili da se osećamo dobrodošli.

Na kraju mogu da kažem da smo prošli preko 6750km bez i jednog ozbiljnog kvara na četiri automobila, od kojih je svaki stariji od trideset godina. Pokazalo se da jednostavnost i kvalitet mogu mnogo. Možda su naši automobili stari i spori kao kornjače u današnje vreme, ali kornjača uvek stigne na cilj, baš kao u basni, a zeki ne pomaže to što je brz! :)

Nismo imali ni jedan incident ili bliski susret sa limom nekog drugog automobila, ali imam da kažem da su Italijani vrlo nepažljivi vozači. Samo brzim refleksima smo kolega u Spačeku i ja u "Biljani" izbegli bliski susret sa pomenutima! Da nije bilo drumskih razbojnika ovo putovanje bi bilo bez ružnih utisaka, ali je bitno da smo se vratili živi i zdravi!

Posebno imam da pohvalim Žarkovu devojku, Radu, koja je bila u 6 mesecu trudnoće! Prošla je sve bez kukanja na ovo ili ono, divim joj se i svaka joj čast! Rastajem se sa beogradskom ekipom na benzinskoj stanici u blizini Rume, uz piće i dobro raspoloženje, zaključujemo da je put jedno vrhunsko iskustvo koje će nas voditi u neke nove avanture. Pravimo zajedničke fotografije, pozdravljamo se uz lepe želje i nadu za ponovni skorašnji susret. Seta me obuzima dok se isključujem sa auto puta i sa nadvožnjaka gledam kako jezde plavi i cno-bordo citroeni iz prošlog veka a u njima moji prijatelji...

Dragi čitaoci, nisam nešto posebno načitan tip, ne zamerite na gramatičkim greškama i redosledu reči u rečenicama, ipak sam ja samo zaljubljenik u jedan simpatični stari Citroen i ono sto on pruža... 

Hvala na čitanju i do neke nove avanture, veliki pozdrav i HVALA!

Perica Vojnić Tunić

Saveti na e-mail

Prijavi se na našu mejling listu. Prati preko mejla najnovije savete sa našeg sajta.

Komentara: 10
Pregleda: 17608
Ocena: 4.9
 

Dopadaju ti se saveti?
Prijavi se da ih dobijaš na e-mail.

Djordje Simijonovic

Svaka cast!!!

Odgovori

Ime Prezime

Zuta Dajana nije iz Valjeva nego iz Vranja.

Odgovori

Miroslav Marinkovic

Svaka čast! Zavidim vam :-)

Odgovori

Branislav Mrkojević

Hvala ljudi na lepim zeljama.

Odgovori

nenad

samo da te ispravim posada sa zutim spacekom furgon je iz vranja ne iz valjeva

Odgovori

Djordje zr

Kakvi ktaljevi...kakva avantura.....svaka čast.

Odgovori

deda Vlada

Ta vrsta automobila je jedna od najsigurnijih za putovanje, imao sam dve Dijane i bio super zadovoljan. Sin je bio nastavio da vozi, dva puta išao na more sa njom bez nekih kvarova. Obavezna oprema za put: rezervni kaiš, turbina (elisa za hlađenje motora) i bobina. Srećom da nikada nisu ustrebali.. šteta što više ne prave tako jednostavna kola sa malom potrošnjom zbog mladih da uživaju.

Odgovori

Radovan

Pozdrav svi prijateljima Aserije a posebno mom drugu Banetu na velikom putovanju u Portugaliju

Odgovori

Samir

Svaka cast. Verujem da je iskustvo bilo odlicno. Pozdrav iz Tavankuta

Odgovori

Stefan A.

Svaka cast, divno putovanje! Srecan vam put

Odgovori